Haim

Danas je auto-bomba uzdrmala temelje katoličke teologije, točnije zgradu katoličkog bogoslovnog fakulteta u čijem je dvorištu za vrijeme nastave jedan automobil dignut u zrak pri čemu je ubijeno dvoje ljudi. Možete samo zamisliti kakva je panika zavladala među studentima kada se to dogodilo.

Pitanje: Što kaže Biblija o djevici Mariji?

Odgovor: Marija, Isusova majka, bila je žena koju je Bog opisao kao »milosti punu« (Luka 1,28). Izraz »milosti puna« dolazi iz samo jedne grčke riječi, koja u suštini znači »obilje milosti«. Marija je primila Božju milost. Milost je »nezaslužena blagonaklonost«, a to znači da je ona nešto što primamo unatoč tome što to ne zaslužujemo. Marija je trebala milost od Boga, baš kao i mi ostali. Marija je i sama shvaćala tu činjenicu, kao što vidimo u Luki 1,47: »…duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome…« Marija je znala da joj je potrebno spasenje, odnosno da joj je potreban Bog kao njezin Spasitelj. Biblija nigdje ne kaže da je Marija bila bilo što drugo osim obične žene koju je Bog odlučio upotrijebiti na izniman način. Istina, Marija je bila pravedna žena kojoj je Bog iskazao blagonaklonost (milost) (Luka 1,27-28). U isto vrijeme, Marija je bila grješno ljudsko biće baš kao svi ostali, i trebala je Isusa Krista kao svoga Spasitelja, baš kao i svi ostali (Propovjednik 7,20; Rimljanima 3,23; 6,23 1. Ivanova 1,8).


Marija nije bila »bezgrješno začeta« – nema biblijskog razloga zašto bismo vjerovali da Marijino rođenje nije bilo normalno ljudsko rođenje. Marija je bila djevica kada je rodila Isusa (Luka 1,34-38), ali ideja o Marijinom vječnom djevičanstvu ne potječe iz Biblije. U Mateju 1,25, gdje se govori o Josipu, kaže: »I ne upozna je DOK ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus« (Duda/Fućak). Riječ »dok« jasno naznačuje da su Josip i Marija imali spolne odnose nakon Isusova rođenja. Josip i Marija imali su nekoliko djece nakon Isusova rođenja. Isus je imao četiri polubrata: Jakova, Josipa, Šimuna i Judu (Matej 13,55). Nadalje, imao je i polusestre premda ne znamo ni kako su se zvale ni koliko ih je bilo (Matej 13,55-56). Bog je blagoslovio Mariju i iskazao joj milost tako što joj je dao nekoliko djece, što je u toj kulturi bio najjasniji pokazatelj da je Bog blagoslovio neku ženu.

Kada je jedanput Isus govorio, neka žena iz mnoštva uzviknula je: »Blago utrobi koja te nosila i prsima koje si sisao« (Luka 11,27). Ovo je bila najbolja prilika da Isus obznani da je Marija zbilja dostojna štovanja i obožavanja. Međutim, što je Isus odgovorio? »Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je!« (Luka 11,28). Isusu je poslušnost Božjoj riječi bila VAŽNIJA nego biti žena koja ga je rodila. Nigdje u Svetom pismu Isus, ni itko drugi, Mariji ne upućuje bilo kakvo štovanje, slavu niti obožavanje. Elizabeta, Marijina rodica, pohvalila je Mariju u Luki 1,42-44, ali njezina hvala temeljila se na činjenici što će Marija roditi Isusa, a ne zbog neke Mariji prirođene slave.


Marija je bila kod križa kada je Isus umro (Ivan 19,25). Marija je bila s apostolima na dan Pedesetnice (Djela 1,14). Međutim, iza Djela 1 više ju se ne spominje. Apostoli joj nigdje ne daju istaknutu ulogu. Marijina smrt nije zapisana u Bibliji. Ne piše ništa o njezinu uznesenju na Nebo, kao ni o bilo kakvoj njezinoj tamošnjoj uzvišenoj ulozi. Mariju trebamo poštivati kao Isusovu zemaljsku majku , ali nije dostojna slavljenja ili štovanja. Biblija nigdje ne kaže da Marija može čuti naše molitve, niti da može posredovati za nas pred Bogom. Isus je naš jedini zastupnik i posrednik na Nebu (1. Timoteju 2,5). Kada bismo joj ponudili štovanje, obožavanje ili molitve, Marija bi odgovorila jednako kao anđeli: »Štujte Boga!« (Otkrivenje 19,10; 22,9). Marija nam daje dobar primjer, jer svoje štovanje, obožavanje i slavljenje upućuje jedino Bogu: »Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je ime sveto« (Luka 1,46-49).

Pitanje: Što su to apokrifne / deuterokanonske knjige? Pripadaju li apokrifne / deuterokanonske knjige u Bibliju?

Odgovor: Rimokatoličke Biblije imaju nekoliko knjiga više u Starom zavjetu od protestantskih Biblija. Te knjige nazivaju se apokrifima ili deuterokanonskim knjigama. Riječ »apokrif« znači »sakriven«, dok riječ »deuterokanon« znači »drugi kanon«. Apokrifne / deuterokanonske knjige u suštini su napisane u razdoblju između Staroga i Novoga zavjeta (međuzavjetno razdoblje). Te knjige su: 1. Ezdrina, 2. Ezdrina, Tobija, Judita, Mudrost Salomonova, Sirah, Baruh, Jeremijino pismo, Manašeova molitva, 1. Makabejcima, 2. Makabejcima i dodaci biblijskim knjigama o Ester i Danielu.

Izraelska nacija prema apokrifnim / deuterokanonskim knjigama postupala je s poštovanjem, ali nikada ih nisu prihvatili kao knjige koje pripadaju u hebrejsku Bibliju. Rana kršćanska crkva raspravljala je o statusu apokrifnih / deuterokanonskih knjiga, ali veoma mali broj ranih kršćana je vjerovao da pripadaju kanonu Svetoga pisma. Novi zavjet starozavjetne knjige citira na stotine puta, ali nigdje ne citira niti aludira na bilo koju apokrifnu / deuterokanonsku knjigu. Štoviše, u apokrifnim / deuterokanonskim knjigama postoje mnoge dokazane pogreške i protuslovlja.

Apokrifne / deuterokanonske knjige uče mnogo toga što nije istinito niti povijesno točno. Premda su mnogi katolici i prije prihvaćali apokrifne / deuterokanonske knjige, Rimokatolička crkva u svoje Biblije apokrifne / deuterokanonske knjige službeno je dodala sredinom 16. stoljeća, ponajpače kao reakcija na protestantsku reformaciju. Apokrifne / deuterokanonske knjige podupiru neka rimokatolička učenja i običaje koji se ne slažu s Biblijom. Primjerice, molitve za mrtve, umoljavanje »svetaca« na nebu da se mole za njih, štovanje anđela i okajavanje grijeha »davanjem milostinje«. Neki dijelovi apokrifnih / deuterokanonskih knjiga istiniti su i točni. Međutim, zbog povijesno-teoloških pogrešaka, knjige trebamo smatrati pogrešivim povijesnim i religijskim dokumentima, a ne nadahnutom i autoritativnom Božjom riječi.

Pitanje: Što je Sola Scriptura?

Odgovor: Riječi »Sola Scriptura« dolaze iz latinskoga jezika: »Sola« prenosi ideju »jedino«, »osnovno«, »temeljno« a riječ »Scriptura« znači »spisi« i odnosi se na Sveta pisma. Sola Scriptura znači da je Sveto pismo jedino autoritativno za vjeru i praksu kršćanina. Biblija je potpuna, autoritativna i istinita. »Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti...« (2. Timoteju 3,16).

Sola Scriptura bila je »borbeni uzvik« protestantske reformacije. Tijekom stoljećâ, Rimokatolička crkva je svojim predajama ustupila veći autoritet od Biblije. Zbog toga, mnoge stvari koje je činila bile su suprotne Bibliji. Neki primjeri toga su: molitve svecima i / ili Mariji, bezgrješno začeće, transupstancijacija, krštenje male djece, indulgencije i autoritet pape. Martin Luther, utemeljitelj luteranske crkve i otac protestantske reformacije, javno je ukorio Katoličku crkvu za svoja nebiblijska učenja. Katolička crkva zaprijetila je Martinu Lutheru izopćenjem (i smrću) ukoliko ne zaniječe. Martin Luther im je odgovorio: »Ukoliko me ne uvjerite svjedočanstvom Svetoga pisma, ili najjasnijim zaključivanjem, - ukoliko me ne uvjerite pomoću odlomaka koje sam citirao, tako da učine moju savjest sužnjem Božje riječi, ne mogu i neću zanijekati, jer kršćaninu nije dobro da ide protiv vlastite savjesti. Na tome stojim, ne mogu učiniti ništa drugo; neka mi Bog pomogne! Amen!«

Glavni katolički argument protiv Sola Scripture tvrdi kako Biblija izričito ne naučava Sola Scripturu. Katolici kažu: »Biblija nigdje ne kaže da je to JEDINI autoritativni vodič za vjeru i praksu«. Premda je to istina, ipak njihova tvrdnja ne uspijeva prepoznati jedno ključno pitanje. Mi znamo da je Biblija Božja riječ. Biblija za sebe kaže da je Bogom nadahnuta, nepogrešiva i autoritativna. Isto tako znamo da Bog ne mijenja mišljenje niti proturječi samom sebi. Dakle, premda Biblija sama nigdje izričito ne zagovara »Sola Scripturu«, svakako ne dopušta predaje koje protuslove njezinoj poruci. Sola Scriptura nije toliko argument protiv predaje, koliko je zapravo argument protiv nebiblijskih i/ili protubiblijskih nauka. Jedini način na koji sa sigurnošću možemo znati što Bog očekuje od nas jest da ostanemo vjerni onome što znamo da nam je On objavio - Bibliji. Možemo znati, bez ikakve sumnje, da je Sveto pismo istinito, autoritativno i pouzdano. Za Predaju se to ne može reći.

Božja riječ jedini je autoritet za kršćansku vjeru. Predaje su osnovane samo kada se temelje na Bibliji i ako se u cjelosti slažu s Biblijom. Predaje koje nisu u skladu sa Svetim pismom nisu od Boga te ne predstavljaju valjani aspekt kršćanskog vjerovanja. Sola Scriptura jedini je način na koji možemo izbjeći da subjektivnost i osobno mišljenje dobiju veći prioritet od biblijskog nauka. Suština Sola Scripture jest zasnivati svoj duhovni život isključivo na Bibliji, a odbaciti svaku predaju ili učenje koje se u cjelosti ne slaže s Biblijom. 2. Timoteju 2,15 kaže: »Marljivo nastoj da se pokažeš pred Bogom kao prokušan, kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji valjano propovijeda istinu!«
Sola Scriptura ne dokida pojam crkvenih predaja. Štoviše, Sola Scriptura pruža čvrst temelj na kojemu možemo zasnivati crkvene predaje. Postoji mnogo toga što se čini, kako u katoličkim tako i u protestantskim crkvama, što je posljedica predaje, a ne izričitog učenja Svetoga pisma. Dobro je, pa čak i nužno, da crkva ima predaje. Predaje imaju važnu ulogu u pojašnjavaju nauka crkve i organizaciji kršćanskog djelovanja. U isto vrijeme, kako bi predaje bile valjane, ne smiju proturječiti Božjoj riječi. Trebaju se temeljiti na čvrstom temelju biblijskoga nauka. Problem s Rimokatoličkom crkvom (i mnogim drugim kršćanskim crkvama) u tome je što predaje temelji na predajama koje se temelje na predajama koje se temelje na predajama, s time da često početna predaja nije u potpunosti u skladu sa Svetim pismom. Upravo to je razlog zašto se kršćani uvijek moraju vraćati na Sola Scripturu, autoritativnoj Božjoj riječi, kao jedinom čvrstom temelju za vjeru i praksu.

S praktične strane, čest prigovor Sola Scripturi je činjenica da se kršćani oko kanona Biblije nisu jasno izjasnili barem 250 godina nakon nastanka crkve. Štoviše, Sveto pismo nije bilo dostupno širem krugu ljudi oko 1500 i više godina nakon nastanka crkve. Kako su onda rani kršćani trebali koristiti Sola Scripturu, kada nisu imali potpuno Pismo? Kako su onda kršćani koji su živjeli prije izuma tiskarskog stroja mogli zasnivati svoju vjeru i djelovanje isključivo na Svetom pismu ako nije postojao način da imaju potpun prijepis Biblije? Ovo pitanje nadalje komplicira jako visok stupanj nepismenosti tijekom povijesti. Kako pojam Sola Scripture odgovara na ta pitanja?

Problem s ovim arumentom leži u tome što tvrdi da autoritet Svetoga pisma ovisi o njegovoj dostupnosti. To nije slučaj. Autoritet Svetoga pisma je sveopći. Ono ima Božji autoritet zato što je ono Božja riječ. Činjenica da Sveto pismo nije bilo veoma dostupno, pa čak ni činjenica da ga ljudi nisu mogli čitati, ne mijenja to da je Sveto pismo Božja riječ. Štoviše, umjesto da ovo bude argument protiv Sola Scripture, zapravo je argument u prilog tome što je crkva trebala činiti za razliku od onoga što je činila. Rana crkva trebala je proizvodnju prijepisa Svetoga pisma učiniti velikim prioritetom. Premda nije bilo realistično da će svaki kršćanin imati potpun prijepis Biblije, bilo je moguće da svaka crkva ima dio, većinu ili cijelo Sveto pismo spremno za korištenje. Rani crkveni vođe trebali su proučavanje Svetoga pisma učiniti svojim najvećim prioritetom, kako bi ga mogli točno poučavati. Ako Sveto pismo i nije moglo biti dostupno širem krugu ljudi, barem su crkveni vođe trebali biti dobro poučeni u Božjoj riječi. Umjesto da grade predaju na predaji i prenose ih iz naraštaja u naraštaj, crkva je trebala prepisivati i poučavati Sveto pismo (2. Timoteju 4,2).

Ponovno želimo istaknuti kako problem ne predstavljaju predaje. Problem predstavljaju nebiblijske predaje. Dostupnost Svetoga pisma tijekom stoljećâ nije odlučujući čimbenik. Samo Pismo je odlučujući čimbenik. Sada nam je Sveto pismo dostupno. Kada proučavamo Božju riječ, jasno je da su mnoge crkvene predaje koje su se razvile tijekom stoljeća zapravo proturječne Božjoj riječi. Upravo tome služi Sola Scriptura. Predaje koje se ne temelje i ne slažu s Božjom riječi, moraju se odbaciti. Sola Scriptura usmjerava nas natrag na ono što nam je Bog objavio u svojoj Riječi. Sola Scriptura nas, u konačnici, vraća k Bogu koji uvijek govori istinu, nikada ne proturječi samom sebi i uvijek dokazuje da je pouzdan.

Pitanje: Što je katolički sakrament Svete Euharistije? Koja je katolička definicija slavljenja Svete Euharistije?


Odgovor: Za katolike, Sveta Euharistija / katolička misa smatra se najvažnijim i najuzvišenijim oblikom molitve. Zapravo, pohađanje Mise je obveza, čije neizvršavanje snosi kaznu smrtnoga grijeha, svake nedjelje i određenih drugih Svetih dana dužnosti. Misa je podjeljena na dva dijela, Liturgiju Riječi i Liturgiju Euharistije. Liturgija Riječi sastoji se od dva čitanja (jednog iz Staroga i jednog iz Novoga zavjeta), pjevanja Psalma, čitanja iz Evanđeljâ, homilije (ili propovijedi) i općih zastupanja (koja se nazivaju i molbe).

Središte Mise čini njezin drugi dio, Liturgija Svete Euharistije. Tada katolici imaju udjela u Isusovom tijelu i krvi u obliku kruha i vina koji se dijele zajednici. Prema Bibliji, to se čini u spomen na Krista (1. Korinćanima 11,23-25, usp. Luka 22,18-20 i Matej 26,26-28). Međutim, prema Katekizmu Katoličke Crkve, paragraf 1366: »Euharistija je, dakle, žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod.« Katekizam nastavlja u paragrafu 1367:


»Kristova žrva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: 'Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja': 'U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa'«

U Malahiji, prorok proriče ukidanje staroga žrtvenog sustava i uspostavu nove žrtve: »Niste mi mili – govori Jahve nad Vojskama – i ne primam žrtve iz ruke vaše. Jer od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kâd i žrtva čista Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima – govori Jahve nad Vojskama.« (Malahija 1,10-11) To znači da će se Bog jednoga dana proslaviti među poganima, koji će mu prinositi čiste žrtve na svakome mjestu. Katolici smatraju da Malahija ovdje govori o Euharistiji. Međutim, čini se da apostol Pavao ima drukčije mišljenje o tome: »Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje« (Rimljanima 12,1). Euharistija se može prinositi samo na odabranim mjestma: crkvama posvećenim i blagoslovljenim po katoličkom Kanonskom zakoniku. Ideja o prinošenju naših tjelesa kao živih žrtava bolje odgovara načinu na koji je proroštvo izrečeno, jer piše da će se žrtve prinositi »na svakom mjestu«.

Rimokatolička crkva vjeruje da kruh i vino Svete Euharistije postaju pravo Isusovo tijelo i krv. Svoj sustav razmišljanja pokušavaju poduprijeti uz pomoć odlomaka poput Ivana 6,32-58; Mateja 26,26; Luke 22,17-23 i 1. Korinćanima 11,24-25. Godine 1551. Tridentski sabor izdao je službenu izjavu: »posvećivanjem kruha i vina odvija se promjena cijele supstancije kruha u supstanciju tijela Krista, našega Gospodina te cijele supstancije vina u supstanciju njegove krvi. Ovu promjenu sveta Katolička crkva prikladno je nazvala transsupstancijom« (Zasjedanje XIII., poglavlje IV.; usp. kanon II; prijevod s engleskog). Crkva poučava da sudjelovanjem u euharistijskom obroku katolici ispunjuju Ivana 6,53: »Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi.«

Što to zapravo znači? Isus nastavlja: »Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život« (Ivan 6,63-64). Prema tome, ako »tijelo ne vrijedi ništa«, zašto bismo onda trebali jesti Isusovo tijelo kako bismo imali vječni život? To nema smisla, sve dok nam Isus ne otkriva da su riječi koje on govori »duh«. Isus želi reći da ovo nije doslovno već duhovno učenje. Njegov izričaj savršeno se veže uz gore spomenutu izjavu apostola Pavla: »da prinesete sebe (svoja tijela) kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje« (Rimljanima 12,1).

U židovskom načinu razmišljanja, kruh se izjednačuje s Torom a »jedenje istoga« bilo je čitanje i razumijevanje Božjega saveza (usp. Ponovljeni zakon 8,3). Na primjer, apokrifna Sirahova knjiga kaže: »'Onaj koji jede od mene ipak će gladovati, koji pije od mene žeđat će još više. Onaj koji mi se pokorava posramit se neće, koji mi služi nikada klonuti neće.' Sve to odnosi se na savez Svevišnjeg, na zakon koji nam je Mojsije zapovjedio kao baštinu Jakovljeve zajednice« (Sirah 24,20-22). Citiranjem Siraha ovdje ne prihvaćamo ga kao Sveto pismo, nego smo željeli pokazati na koji način je židovski narod razmišljao o Mojsijevu zakonu. Važno je razumjeti izjednačavanje kruha s Torom kako bismo dokučili što je Isus zbilja htio reći.

U Ivanu 6 Isus zapravo kaže da je superiorniji od Tore (usp. Ivan 6,49-51), kao i od cijeloga Mojsijevog sustava Zakona. U odlomku iz Siraha, piše da oni koji jedu od Zakona »ipak će gladovati« i »žeđati još više«, što je Isus upotrijebio kada je rekao: »Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti« (Ivan 6,35). Isus ne naređuje ljudima da doslovno jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv, nego im kazuje srž ukupne kršćanske nauke: vjeru u samoga Isusa (»Ovo djelo Bog hoće – odgovori im Isus – da vjerujete u onoga koga je on poslao.« Ivan 6,29). Prema tome, katoličko tumačenje Ivana 6 ne temelji se na Bibliji.

Kao drugo, u Ivanu 6 nalazimo jasnu analogiju s Mojsijevim vremenom i blagovanjem mane. U Mojsijevo vrijeme, Bog je Izraelcima dao manu za jelo dok su lutali pustinjom. Međutim, u Ivanu 6, Isus je rekao da je upravo on prava mana, kruh s neba. Tom izjavom Isus je tvrdio da je njega Bog poslao kao potpuno namirenje potrebno za spasenje. Manu je Bog dao kao izbavljenje od skapavanja od gladi. Isusa je Bog dao kao izbavljenje od prokletstva. Kao što su Izraelci trebali jesti manu da sačuvaju svoje živote, tako se i Isusa treba jesti (u potpunosti primiti vjerom) da bi se primilo spasenje.

Posve je jasno da je Isus u Ivanu 6 sebe nazivao Kruhom života i ohrabrivao svoje sljedbenike da jedu njegovo tijelo. Međutim, ne moramo zaključiti da je Isus naučavao ono što katolici nazivaju transsupstancijom. Gospodnja večera / Sveta Euharistija tada još nije bila uspostavljena. Svetu Euharistiju / Misu / Gospodnju večeru Isus je uspostavio tek u Ivanu 13. Dakle, učitavanje Gospodnje večere u odlomak iz Ivana 6 nije opravdano. Kao što smo gore predložili, ovaj odlomak najbolje je razumjeti u svjetlu dolaska k Isusu, u vjeri, kako bismo primili spasenje. Kada ga primimo kao Spasitelja, u potpuno se pouzdamo u njega, »jedemo njegovo tijelo« i »pijemo njegovu krv«. Njegovo tijelo bilo je slomljeno (u času njegove smrti) i njegova krv prolivena je za naše spasenje. 1. Korinćanima 11,26: »Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.«

Bez obzira definira li Katolička crkva Svetu Euharistiju kao »ponovno žrtvovanje« Krista ili kao »ponazočavanje« Kristove žrtve – obje predodžbe su nebiblijske. Krista nije potrebno ponovno žrtvovati. Kristovu žrtvu nije potrebno ponazočiti. U Hebrejima 7,27 piše: »(Isus) ne mora kao veliki svećenici prinositi žrtve svaki dan, najprije za svoje grijehe, zatim za grijehe naroda, jer je to učinio JEDANPUT zauvijek prinoseći samoga sebe.« Isto tako, 1. Petrova 3,18 kaže: »Jer i Krist je JEDANPUT umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu...« Kristova smrt na križu jedanput zauvijek bila je dostatna da plati sve naše grijehe (1. Ivanova 2,2). Stoga, Kristova žrtva ne treba se ponovno prinositi. Umjesto toga, Kristova žrtva treba se primiti po vjeri (Ivan 1,12; 3,16). Jedenje Kristova tijela i pijenje njegove krvi simboli su potpunog prihvaćanja njegove žrtve za nas, po milosti kroz vjeru.

Pitanje: Koje je porijeklo Katoličke crkve?

Odgovor: Rimokatolička crkva tvrdi da je nastala u vrijeme smrti, uskrsnuća i uznesenja Isusa Krista otprilike 30. godine. Katolička crkva sebe naziva Crkvom za koju je Isus Krist umro, Crkvom koju su uspostavili i sagradili Apostoli. Je li to pravo porijeklo Katoličke crkve? Naprotiv, čak i letimično čitanje Novoga zavjeta otkrit će da Katolička crkva nema svoje porijeklo u Isusovu učenju, kao ni u učenju njegovih apostola. U Novom zavjetu, ne spominje se ni papinstvo, ni štovanje / obožavanje Marije (ni Marijino bezgrješno začeće, Marijino trajno djevičanstvo, Marijino uznesenje niti Marija kao su-otkupiteljica i su-posrednica), molitve svecima na Nebu da se mole za nas, apostolsko naslijeđe, obredi crkve koji vrše ulogu sakramenata, krštenje male djece, ispovijedanje grijeha svećeniku, Čistilište, indulgencije/oproštajnice kao ni jednaki autoritet crkvene Predaje i Svetoga pisma. Stoga, ako Katolička crkva ne potječe od učenja Isusa i njegovih učenika, kao što čitamo u Novom zavjetu, koje je onda pravo porijeklo Katoličke crkve?

U prvih 280 godina povijesti kršćanstva, kršćanstvo je bilo zabranjeno od Rimskoga carstva, a kršćane su strahovito progonjili. To se promijenilo nakon »obraćenja« rimskoga Cara Konstantina. Konstantin je »legalizirao« kršćanstvo Milanskim ediktom iz 313. godine. Godine 325., Konstantin je sazvao Nicejski sabor, u pokušaju da ujedini kršćanstvo. Konstantin je kršćanstvo zamislio kao religiju koja bi ujedinila Rimsko carstvo, koje se u to vrijeme počinjalo dijeliti. Premda se to tada činilo pozitivnim razvojem kršćanske crkve, rezultati nipošto nisu bili pozitivni. Kao što Konstantin nije htio u potpunosti prihvatiti kršćansku vjeru nego je nastavio sa svojim poganskim vjerovanjima i praksom, tako je i kršćanska crkva koju je Konstantin promicao bila mješavina pravoga kršćanstva i rimskog poganizma.

Konstantin je shvatio da zbog toga što je Rimsko carstvo toliko golemo, prostrano i raznoliko – neće svi htjeti napustiti svoja religijska vjerovanja i prihvatiti kršćanstvo. Zato je dopustio, pa čak i zagovarao, »kršćanizaciju« poganskih vjerovanja. Potpuno poganska i krajnje nebiblijska vjerovanja dobila su nov, »kršćanski« identitet. Evo nekoliko jasnih primjera tih vjerovanja:

(1) Kult Izide, religija egipatske majke-božice, uvedena je u kršćanstvo tako što su Izidu zamijenili Marijom. Mnogi nazivi koji su se koristili za Izidu, poput »Kraljica Neba«, »Majka Božja« i »theotokos« (Bogorodica), pripisani su Mariji. Mariji je dana uzvišena uloga u kršćanskoj vjeri, daleko veća od one koju joj daje Biblija. Sve to služilo je kako bi se privukli štovatelji Izide vjeri koju inače ne bi prihvatili. Zapravo, mnogi hramovi božice Izide pretvoreni su u hramove posvećene Mariji. Prve jasne naznake katoličke Mariologije javljaju se u pisanjima Origena, koji je živio u Aleksandriji u Egiptu, koja je slučajno bila žarište štovanja božice Izide.

(2) Mitraizam je bila religija Rimskoga carstva od prvoga do petog stoljeća nakon Krista. Bila je jako popularna među Rimljanima a posebno među rimskim vojnicima, te je vjerojatno bila religija nekolicine rimskih careva. Premda Mitraizam nikada nije dobio »službeni« status u Rimskome carstvu, de fakto je bila službena religija sve dok ga Konstantin i naredni carevi nisu zamijenili kršćanstvom. Jedna od ključnih značajki Mitraizma bio je žrtveni obrok, koji je uključivao jedenje tijela i pijenje krvi bika. Mitra, bog Mitraizma, bio je »prisutan« u tijelu i krvi bika, a onima koji su ga blagovali u žrtvenom objedu davao je spasenje (theofagija, jedenje boga). Mitraizam je također imao sedam »sakramenata«, tako da je sličnosti između Mitraizma i Rimokatoličanstva toliko puno da se jednostavno ne mogu zanemariti. Konstantin i njegovi sljedbenici pronašli su laku zamjenu za žrtveni obrok Mitraizma u konceptu Gospodnje večere. Nažalost, neki rani kršćani Gospodnjoj večeri već su počeli pripisivati mističke značajke, pritom odbacivši biblijski pojam jednostavne uspomene na Kristovu smrt i prolivenu krv. Romanizacija Gospodnje večere upotpunila je prijelaz u žrtvenu konzumaciju Isusa Krista, koja je sada poznata kao katolička Misa / Euharistija.

(3) Većina Rimskih careva (i građana) bili su henoteisti. Henoteist je osoba koja vjeruje u postojanje mnogih bogova, ali se prvenstveno usredotočuje samo na jednoga boga, ili pak smatra da je taj jedan bog nadređen drugim bogovima. Na primjer, rimski bog Jupiter bio je vrhovni bog rimskoga panteona bogova. Rimski mornari često su štovali Neptuna, boga oceana. Kada je Katolička crkva prigrlila rimski poganizam, jednostavno je zamijenila panteon bogova svecima. Kao što je rimski panteon bogova imao boga ljubavi, boga mira, boga rata, boga snage, boga mudrosti itd., jednako je i Katolička crkva imala sveca koji je bio »zadužen« za sve ove i mnoge druge kategorije. Kao što su mnogi rimski gradovi imali boga zaštitnika pojedinog grada, tako je i Katolička crkva izmislila »sveca zaštitnika« za gradove.

(4) Vrhovnost rimskoga biskupa (papinstvo) nastala je uz podršku rimskih careva. Budući da je Rim bio središte vladavine Rimskim carstvom u kojemu su živjeli rimski carevi, grad Rim postao je prominentan u svim aspektima života. Konstantin i njegovi nasljednici podržali su rimskoga biskupa kao vrhovnog vladara crkve. Naravno da je za jedinstvo rimskoga carstva bilo najbolje da vlast i državna religija imaju sjedište na istome mjestu. Premda se većina drugih biskupa (i kršćana) odupiralo ideji o vrhovnosti rimskoga biskupa, rimski biskup se na kraju uzdigao do vrhovnosti zbog moći i utjecaja rimskih careva. Kada je Rimsko carstvo doživjelo slom, pape su preuzele naslov koji su prethodno imali rimski carevi – Pontificus Maximus.

Mogli bismo iznijeti mnoge druge primjere. Ova četiri dovoljna su da pokažu pravo porijeklo Katoličke crkve. Naravno, Rimokatolička crkva niječe pogansko porijeklo njezinih vjerovanja i običaja. Katolička crkva prerušava svoja poganska vjerovanja slojevima komplicirane teologije. Ona izgovara i niječe svoje pogansko porijeklo tako što stavlja masku »crkvene Predaje«. Budući da prepoznaje da su mnoga njezina vjerovanja i običaji krajnje strani Svetomu pismu, prinuđena je zanijekati autoritet i dostatnost Biblije.

Porijeklo Katoličke crkve je tragičan kompromis kršćanstva s poganskim religijama koje su je okruživale. Umjesto da naviješta Evanđelje i obraća pogane, Katolička crkva »pokrstila« je poganske religije i »opoganila« kršćanstvo. Brišući razlike i značajke, da, Katolička crkva postala je privlačna stanovništvu Rimskoga carstva. Jedna posljedica toga jest to što je Katolička crkva stoljećima bila vrhovna religija u »Rimskome svijetu«. Međutim, druga posljedica jest ta što je najdominantniji oblik kršćanstva otpao od istinskog Evanđelja Isusa Krista, kao i od pravoga naviještanja Božje riječi.



2. Timoteju 4,3-4 kaže: »Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi nagomilati učitelje da im škaklju uši, te će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama.«

Pitanje: Temelje li se katolička vjerovanja i običaji na Bibliji?


Odgovor: Pitanje koje trebamo postaviti o bilo kojoj crkvi i njezinim običajima glasi: »Temelje li se na Bibliji?« Temelji li se njezino učenje na Bibliji (naravno,u njezinom povijesno-gramatičkom kontekstu), trebamo ga prihvatiti. Ako se ne temelji, onda ga moramo odbaciti. Bogu je važnije da crkva vrši njegovu volju i bude poslušna njegovoj Riječi, nego da može pratiti svoje naslijeđe sve do Isusovih apostola. Isusa je izrazito brinulo napuštanje Božje riječi poradi ljudske predaje (Marko 7,7). Predaje nisu loše same po sebi … postoje i neke dobre i korisne predaje. Ponovno, uvijek se radi o tome temelji li se neko učenje, običaj ili predaja na Bibliji. Kakva je onda Rimokatolička crkva kada ju usporedimo s učenjem Božje riječi?

Spasenje: Rimokatolička crkva uči da se spasenje dobiva nanovim rođenjem prilikom krštenja a zadržava se pomoću katoličkih sakramenata, osim u slučaju kada se počini namjeran čin grijeha koji prekida stanje posvetne milosti. Biblija pak uči da smo spašeni po milosti koju smo primili kroz jednostavnu vjeru (Efežanima 2,8-9), te da su dobra djela rezultat promjene srca koja se dogodila prilikom spasenja (Efežanima 2,10; 2. Korinćanima 5,17) i plod novoga života u Kristu (Ivan 15).

Sigurnost spasenja: Rimokatolička crkva uči da se spasenje ne može zajamčiti niti se u njega može biti siguran. 1. Ivanova 5,13 kaže da je 1. Ivanova poslanica napisana kako bi vjernike uvjerila u SIGURNOST njihova spasenja.

Dobra djela: Rimokatolička crkva kaže da se kršćani spašavaju zaslužnim djelima (koja počinju s krštenjem), te da se spasenje održava dobrim djelima (primanjem sakramenata, ispovijedanjem grijeha svećeniku itd.) Biblija kaže da su kršćani spašeni po milosti kroz vjeru, u potpunosti nezavisno od djela (Titu 3,5; Efežanima 2,8-9; Galaćanima 3,10-11; Rimljanima 3,19-24).

Krštenje: U Novom zavjetu krštenje se UVIJEK obavlja NAKON spasonosne vjere u Krista. Krštenje nije sredstvo spasenja; čovjeka spašava vjera u evanđelje (1. Korinćanima 1,14-18; Rimoljanima 10,13-17). Rimokatolička crkva naučava nanovo rođenje male djece kroz krštenje, o čemu ne čitamo nigdje u Svetome pismu. Jedini mogući nagovještaj krštenja male djece u Bibliji na koje Rimokatolička crkva može pokazati nalazimo u slučaju krštenja cijeloga doma čuvara tamnice u Djelima 16,33. Međutim, kontekst uopće ne spominje malu djecu. Djela 16,31 naviještaju da se spašavamo po vjeri. Pavao je govorio cijelomu kućanstvu u 32. stihu, i cijelo kućanstvo je povjerovalo (stih 34). Ovaj odlomak jedino podupire krštenje onih koji su već povjerovali, a ne male djece.

Molitva: Rimokatolička crkva uči da se ne trebamo moliti samo Bogu, nego da trebamo moliti Mariju i svece da se mole za nas. Nasuprot toga, u Svetom pismu učimo da se trebamo moliti jedino Bogu (Matej 6,9; Luka 18,1-7).

Svećenstvo: Rimokatolička crkva uči da postoji razlika između klera i »laika«, dok Novi zavjet naučava svećenstvo svih vjernika (1. Petrova 2,9).

Sakramenti: Rimokatolička crkva uči da prilikom primanja sakramenata vjernik prima infuziju milosti. Takvo učenje ne nalazimo nigdje u Svetom pismu.

Ispovijed: Rimokatolička crkva uči da, osim u slučaju kada je spriječen, jedini način na koji vjernik može primiti oproštenje svojih grijeha jest tako da ih ispovijedi svećeniku. Nasuprot tome, Pismo uči da se ispovijedati trebamo Bogu (1. Ivanova 1,9).

Marija: Rimokatolička crkva, između ostaloga, uči da je Marija Kraljica neba, vječna djevica i su-otkupiteljica koja je uzišla na Nebo. U Bibliji, prikazuje ju se kao poslušnu i vjernu Božju sluškinju, koja je postala Isusovom majkom. Ni jedan od drugih atributa koje Rimokatolička crkva spominje nema nikakve osnove u Bibliji. Ideja da je Marija su-otkupiteljica i su-posrednica između Boga i ljudi nije samo van-biblijska (nalazimo je samo izvan Biblije), nego je nebiblijska (protivna Pismu). U Djelima 4,12 Petar naviješta da je Isus jedini otkupitelj. 1. Timoteju 2,5 naviješta da je Isus jedini posrednik između Boga i ljudi.

Mogli bismo pružiti mnoge druge primjere, no i ovi jasno pokazuju da se Rimokatolička crkva ne temelji na Bibliji. Svaka kršćanska denominacija ima svoje predaje i običaje koji se ne temelje isključivo na Pismu. Upravo zato Biblija mora biti mjerilo kršćanske vjere i običaja. Božja riječ je uvijek istinita i pouzdana. Isto se, međutim, ne može reći za predaju crkve. Naša smjernica treba biti: »Što kaže Sveto pismo?« (Rimljanima 4,3; Galaćanima 4,30; Djela 17,10). 2. Timoteju 3,16-17 naviješta: »Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.«

Pitanje: Je li katoličanstvo lažna religija? Jesu li katolici spašeni?

Odgovor: Najbitniji problem s Rimokatoličkom crkvom leži u vjerovanju da vjera u Krista nije dovoljna za spasenje. Biblija jasno i dosljedno tvrdi da primanje Isusa Krista kao Spasitelja, po milosti kroz vjeru, jamči spasenje (Ivan 1,12; 3,16. 18. 36; Djela 16,31; Rimljanima 10,9-10. 13; Efežanima 2,8-9). Rimokatolička crkva to odbacuje. Prema službenom stajalištu Rimokatoličke crkve, čovjek mora vjerovati u Isusa Krista I krstiti se I primiti Euharistiju zajedno s drugim sakramentima I pokoravati se odredbama Rimokatoličke crkve I vršiti zaslužna djela I ne umrijeti u bilo kojem smrtnom grijehu I itd., itd., itd. Katoličko odstupanje od Biblije po pitanju ovoga najbitnijeg pitanja, o spasenju, znači da katoličanstvo jest lažna religija. Čovjek koji vjeruje u ono što Katolička crkva službeno uči neće biti spašena. Bilo kakva tvrdnja da se djela ili rituali moraju dodati vjeri kako bi se postiglo spasenje zapravo znači da Isusova smrt nije bila dovoljna da u cjelosti plati naše spasenje.

Premda je spasenje samo po vjeri najbitnije pitanje, ipak postoje mnoge druge razlike i proturječja. Rimokatolička crkva naučava mnoga vjerovanja koja se ne slažu s onime što uči Biblija. To su: apostolsko naslijeđe, štovanje svetaca ili Marije, molitve svecima ili Mariji, papa / papinstvo, krštenje beba, transupstancijacija, opće indulgencije / oproštajnice i Čistilište. Premda katolici tvrde kako ih Sveto pismo potvrđuje, ni jedno od ovih učenja nema nikakva temelja u jasnom učenju Svetoga pisma. Ti pojmovi temelje se na katoličkoj predaji, a ne na Božjoj riječi. Zapravo, svi proturječe biblijskim načelima.

Što se tiče pitanja »Jesu li katolici spašeni?«, na njega je nešto teže odgovoriti. Nije moguće dati sveopću izjavu o spasenju svih članova bilo koje kršćanske denominacije. Nisu SVI baptisti spašeni. Nisu ni SVI prezbiterijanci spašeni. Nisu ni SVI luterani spašeni. Spasenje se utvrđuje po osobnoj vjeri isključivo u Isusa za spasenje, a ne po nazivu denominacije. Unatoč nebiblijskim vjerovanjima i običajima Rimokatoličke crkve, postoje iskreni vjernici koji pohađaju rimokatoličke crkve. Mnogo je rimokatolika koji su se iskreno pouzdali isključivo u Isusa Krista za spasenje. Ipak, ovi katolički kršćani su vjernici unatoč učenju Rimokatoličke crkve a ne zbog njega. Katolička crkva donekle poučava iz Biblije i usmjerava ljude ka Isusu Kristu kao Spasitelju. Zbog toga, ljudi se ponekad spašavaju i u katoličkim crkvama. Biblija ima utjecaj gdje god ju naviještaju (Izaija 55,11). Katolički kršćani u Rimokatoličkoj crkvi ostaju iz neznanja o tome što ona zbilja vjeruje, zbog obiteljske tradicije i pritiska obitelji i prijatelja ili iz želje da i druge katolike pridobiju za Krista.

Katolička crkva u isto vrijeme mnoge odvodi od prave vjere i odnosa s Kristom. Nebiblijska vjerovanja i običaji Rimokatoličke crkve Kristovim neprijateljima često su pružala priliku da hule na Boga. Rimokatolička crkva nije crkva koju je Krist ustanovio. To nije crkva koja se temelji na apostolskom učenju (koje je opisano u Djelima apostolskim i novozavjetnim poslanicama). Premda su Isusove riječi u Marku 7,9 bile upućene farizejima, one točno opisuju Rimokatoličku crkvu: »Vi zgodno ukidate – nastavi on – Božju zapovijed da držite svoju predaju!«