15.12.2008., ponedjeljak
Katolici su idolopoklonici? Ne, nego protestantsko vjerovanje protuslovi Bibliji
Već stoljećima i stoljećima, otkad je protestantizma, katolicima se predbacuje da su idolopoklonici jer u svojoj pobožnosti i liturgiji imaju slike, kipove i relikvije. Tvrdi se da su katolici popustili poganskim uplivima, da su ukinuli «drugu originalnu Božju zapovijed», da je katolička praksa klečanja pred likovima, kađenja istih i sl., grozno idolopoklonstvo. Kada im se predoče pak bezbrojna čuda i obraćenja koja su se dogodila tamo, pred čudotvornim slikama i kipovima, oni će bez krzmanja sve skupa nazvati đavolskim zavođenjima, bez imalo interesa da prouče cijelu pozadinu stvari.
Ove posljednje stvari su i meni osobno vrlo interesantne, jer sam i ja ozdravio takvim čudom, pa me zanima kako je to đavao djelovao na meni? Zato ćemo malo pobliže analizirati cijelu stvar.
Prvo, katolici se predmetima uopće ne klanjaju. Crkva je već jednom davno imala okršaj sa ovakvim optužbama, i tada je, u 8.st., donesena precizna definicija: klanjanje i obožavanje se iskazuje samo Bogu, dok materijalnim stvarima se može iskazivati čašćenje i štovanje-zapravo, ne njima, nego onima koje oni prikazuju.
Protestantima u vezi ovoga treba postaviti dva pitanja:
1.) Oni tvrde da starozavjetna zapovijed to (izradu i štovanje likova) zabranjuje, te da se zabranjeno klanjati ikome i ičemu, te štovati išta osim Boga jedinoga, te da ta zapovijed vrijedi zauvijek. No, tu dolazimo do pitanja-da li biste se ikada poklonili ikojem čovjeku? «Nipošto!»-zagrmjeli bi oni, gotovo uvrijeđeno. Ali, činjenica je da upravo to oni čine. Kako ? Jednostavno-kršćanstvo je u čovjeku Isusu iz Nazareta prepoznalo Boga. Tako, dok protestanti misle da se čišćenjem od likova čuvaju od idolopoklonstva, klanjaju se jednom čovjeku, jednog čovjeka, povijesnu osobu, priznaju Bogom, te ih Mojsijev Zakon osuđuje kao prijestupnike.
Krist je pravi Bog, no isto tako i pravi čovjek. Njegova ljudska dimenzija se nemože zanijekati, ona je stvarna-inače, nema spasenja (krivovjerje monofizitizma-nijekanje ljudske naravi Kristove, ili čak doketizma-nijekanje Utjelovljenja). Nadalje, Krist nije bio podvojena ličnost, nije imao dvostruko «ja», jedno ljudsko, drugo božansko. Kada Krista priznajemo Bogom, priznajemo ga «kompletnog». To znači da kršćanstvo nije poput islama ili židovstva-ovdje je Bog konkretni čovjek. To znači da se starozavjetna zapovijed mora sada drukčije tumačiti.
Katolici sa time nemaju problema-oni znaju da je starozavjetni kult dovršen sa Kristom, te da je Njegovim Utjelovljenjem ljudski rod posvećen. Sjetimo se kako su u Starom zavjetu svi predmeti koji su bili Božje boravište na Zemlji bili posvećeni, čak i ono što je došlo u doticaj sa time. Bog je čak naglasio-štujte moje Svetište. No koje je to Božje boravište u Novom zavjetu? Šator Sastanka? Ne, nego Krist, a s time i Crkva, jer je pisano, što god se dotakne svetoga, sveto je, te, preko nje materijalne stvari koje ona upotrebljava, jer je sve to usko povezano (usp. cijeli Lev). Prema tome, štovanje posvećenih predmeta ne samo da je dozvoljeno, nego i korisno jer bolje izražava bit naše vjere. Dakle, zašto braća protestanti djelima negiraju Utjelovljenje?
2.) Vezano uz to, ako je izrada likova sama po sebi nemoralna, zbog čega je Bog u nekim slučajevima dozvoljava ili čak naređuje? U Šatoru Sastanka nalazimo kipove kerubina na Kovčegu (Izl 25, 17-22), kao i izvezene na svetoj zavjesi (Izl 26, 31). U pustinji Bog djeluje gotovo na sakramentalan način putem lika zmije (Br 21, 4-9). Netko će reći, ovo je Bog izričito naredio, ali jao! U 1 Kr 6, 23-28; nalazimo dodatna dva poveća kerubina, nepoznata u Tori Mojsijevoj, koja je Salomon podigao na svoju ruku, i na kojima Bog ne prigovara. Znači radi se ovdje o nekom općem načelu, a ne striktnoj zapovijedi!. Dakle, ako je to samo po sebi gnusno i nemoralno, zašto sveti i isključivi Bog u nekim slučajevima to naređuje ili tolerira? Znači li to da je Bog samovoljan? Ali ako je samovoljan, to znači da njegove odluke ne proizlaze iz poretka mudrosti, a to je hula na Boga.
Sveti likovi Staroga zavjeta nisu bili nešto tek tako. Oni su bili sveti, i izdvojeni od običnog naroda, Bog je djelovao preko njih. Koliko dakle neće još više sada, kad je i sam uzeo materiju na sebe!
Vezano uz ovo, treba istaknuti kako je protestantsko uspoređivanje ove katoličke (i pravoslavne) prakse sa drevnim idolopoklonstvom biblijskog vremena, posve promašeno. Biblija zabranjuje izradu likova krivih bogova, jer se zapovijed nalazi u kontekstu zabrane mnogoboštva. I ne samo to, hebrejski izvornik sadrži u korijenu nekih riječi i drukčija značenja («otpalih na nebu») što cijeloj stvari daje drukčiji smisao. Katolici naprotiv, ne štuju druge bogove, niti likove smatraju bogovima, niti je uz katoličku praksu vezan loš kult (ljudske žrtve, prostitucija). Naprotiv. Bezbrojna čuda i obraćenja dovoljno govore. Reći da je to sotonsko, jeste hula na Duha.
|
- 10:27 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
09.12.2008., utorak
Kažu da ste pogani zato što bojite uskrsna jaja? Uputite ih na prvu stranicu Biblije!
Da, budite bez brige, znam da je bojanje jaja za Uskrs nevažni narodni običaj, koji nema veze sa katoličkim pravovjerjem, znam da možeš biti izvrstan i svet kršćanin i bez toga. Znam da se radi o jednoj tako sporednoj i nevažnoj stvari koja ne zaslužuje uopće neku posebnu pažnju, ni tumačenje. No, kada vam suvremeni, "novokomponovani evangelizatori“ neprestano piju krv pričama kako je taj običaj poganstvo (ne znam kako već sami sebi nisu dosadni), koje je Katolička Crkva uvela ne znam odakle i kada…onda treba i o tome progovoriti. U svakom slučaju, ovo će biti izvrsna prilika da malo dublje rastumačimo neke optužbe o navodnoj "poganizaciji kršćanstva", i da pogledamo kako zapravo stvari stoje sa tom tzv.poganizacijom kršćanstva, koje je navodno Katolička Crkva provela, te tako izokrenula ono "izvorno biblijsko".
Prvo, moramo reći da se tvrdo kuhano jaje (beca, bejca) nalazilo vjerojatno i na Isusovu stolu Posljednje večere. Naime, prema židovskoj predaji, obred pashalne večere ustanovljen je još u Ezrino vrijeme. I dan danas, na svakom židovskom pashalnom stolu, naći ćete jaje. I to nije slučajno.
Jaje je u nekim mitologijama simbol i izvor života, života koji se rađa. Proljeće, kada se slavila Pasha, vrijeme je rađanja prirode. U to isto vrijeme naš Spasitelj je započeo novo rađanje svijeta, svojim Uskrsnućem, odnosno cijelim pashalnim Otajstvom. Primjećujete da sam napisao rađanje, a ne stvaranje? To nije slučajno niti pogreška: Knjiga Postanka opisuje stvaranje kao toldot-porod, rađanje. Prema tome, vidimo poveznicu između Biblije i drevnih poimanja tzv.poganskih religija.
Sada ćemo dodatno pogledati drugu rečenicu Biblije:
Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. (Post 1, 2)
No, hebrejski izvornik je kompleksniji (transliteracija približna i pojednostavljena):
Vehaarec hajta tohu vavohu vehošeh al-pne tehom veruah elohim merahefet al-pne hammajim.
Obratimo sada pozornost na Ruah Elohim (kod nas: Duh Božji), te merahefet (kod nas: lebdio je). Hebrejski je jako višeznačan i kompleksan jezik, te je Biblija zapravo s te strane neprevediva-naši prijevodi su samo približna interpretacija.
Ruah: ova riječ može stajati kao imenica i kao glagol. Kao glagol znači: mirisati, njušiti, smrdjeti, zaudarati, namirisati, prožeti mirisom, uživati u mirisu; primiti, prihvatiti, brzo shvatiti. Ova značenja nas ne zanimaju.
Kao imenica ima jako širok raspon značenja, od daha i disanja, preko zraka, ništavila, uzaludnosti, raspoloženja, spolne želje, do intelekta odnosno pameti. Ono što je važno, ženskog je roda.
Merahefet: ovo je zapravo particip ženskog roda glagola rahaf, u značenju: sjediti na jajima, mozgati, snovati, ; prepustiti se mračnim mislima; lebdjeti, lepršati, letjeti, treperiti, drhtati..
Dakle, temeljno značenje je sjediti na jajima. Duh Božji nije tek tako lebdio nad vodama (ili se kretao amo-tamo, kako neki falsificiraju Bibliju), nego je grijao samim sobom zametak svijeta, kao što kvočka grije jaja, te usput meditirao o budućnosti svijeta što se imao stvoriti. Iako se jaje ovdje izravno ne spominje, znakovito je da se već i u Bibliji dovodi u vezu sa stvaranjem i novim životom. i Isus uspoređuje Božje zahvate u povijest sa skupljanjem pilića oko kvočke (Mt 23, 37).
Jaje je, dakle, biblijski simbol života, a ne poganstvo, njegovo bojanje za Uskrs je opravdano-tako da to nije problem katolika, nego protestanata koji Bibliju shvaćaju kao da je napisana 2000.godine na engleskom, a ne prije 2-3 tisuće godina na hebrejskom, aramejskom i grčkom!
Što to znači za nas? Znači prvenstveno dvije stvari:
1.) Biblija nije zatvorena u sebe. Ona je nastala u tradiciji drevnog Istoka, u tadašnjem načinu razmišljanja i poimanju svijeta. Ona je nastala iz onoga što zovemo poganstvom-Bog je, ušavši u povijest, poslužio onime što je zatekao, pročišćavajući to, i posvećujući. Zato, neodrživa je protestantska tvrdnja o poganizaciji katoličanstva, jer kada bismo njihove metode, kojima oni napadaju vjerovanja i običaje katoličke tradicije primjenili na Bibliju, ona bi se raspala!
2.) Biblija se ne može uzimati na površan način, niti se može olako odbacivati drevna mudrost. Ona je vrlo složen tekst, riječi su duboke i pune značenja. Uzimati Bibliju na onakav način, kao što to čine protestantski fundamentalisti, istrgnuti je iz njezina konteksta, i shvaćati je na današnji zapadnjački način, jeste duhovno krajnje pogubno.
Katolička Crkva, kao dobra Majka, zna što vjeruje, i nikada neće svoju djecu odvesti u zabludu. Dragi vjernici, u vašoj Crkvi ništa nije bez razloga. Možda su se tumačenja nekih običaja i vjerovanja izgubila kroz povijest, ili se o njima baš i ne priča, ili su doprla u iskrivljenom obliku, no to ne znači da ona ne postoje. Ovo je bilo tumačenje jednog nebitnog običaja, na kojem smo ipak dokazali njegovu biblijsku pozadinu, kao i svu neukost suvremenog fundamentalizma, koji ne shvaća niti ono čime se kune kao jedinim autoritetom-Bibliju.
|
- 10:46 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
06.12.2008., subota
Protestantska pogrešna shvaćanja o Euharistiji
Poštovani čitatelji, nakon što smo vidjeli da je žrtveni karakter euharistije posve ispravan (link), osvrnut ćemo se na neka pogrešna shvaćanja protestantizma. Pogrešna shvaćanja Euharistije, Biblije i Katekizma Katoličke Crkve, sa kojim sam se svojedobno susreo na jednom forumu. Protestantsko tumačenje je boldano:
Evo što kaže Katekizam RKC:
Ovdje vidimo, kako u nastojanju da se Katoličkoj Crkvi zaniječe status "katoličke" (sveopće, univerzalne), kritičar svjesno ili nesvjesno krivotvori čak i službeni naziv jednog mjerodavnog dokumenta. Katekizam je Katoličke Crkve, ne samo Rimokatoličke, znači prema gornjem grkokatolike i ostale istočne katolike ne obavezuje?
1. "Posvećeni kruh i vino su nebeska hrana koja omogućuje vjerniku postizanje vječnog života" (1392, 1405, 1419).
Biblijski odgovor: Kruh i vino su simboli koji nas podsjećaju na Krista Gospodina (Lk 22,19).
Touto estin to soma mou-ovo je Tijelo moje. Estin je 3.lice prezenta glagola biti-je. Isus na Posljednjoj večeri ne govori u starozavjetnom smislu "ovo označuje", već on u punom smislu identificira sebe sa tim kruhom, danim apostolima.
Interesantan je govor o kruhu nebeskom u Ivanovu evanđelju, kad se Židovi sablazniše. Obično Isus prispodobe i prenesena značenja tumači, no ovdje ne. Čak i kad su Židovi počeli odlaziti, Isus nije povikao za njima: "čekajte, samo sam se šalio, to je u prenesenom značenju..". On inzistira na doslovnom značenju.(Iv 6, 32-66)
I Pavlov govor o tome je prilično težak, on izričito kaže da nedostojno jedenje poteže sa sobom teške posljedice.(1 Kor 11, 26-30)
Simboli? Točno, o tome govore i neki Oci..no što je u staro vrijeme značio pojam "simbol"? Značio je puno jače nego današnji pojam "znak", dapače postojao je običaj da se partneri prije rastanka, posluže nekim predmetom, npr. novčićem ili pločicom, koji raspolove, pa se pomoću dviju jednakih polovica kod sljedećeg susreta podsjete na važeća prava iz prethodnoga (simbalein). Otuda simbol znači zapravo dvije forme iste stvarnosti, grubo rečeno, simbol kod Otaca sadrži zapravo stvarnu prisutnost nečega, na drugi način-dakle, današnje katoličko poimanje.
2. "Bog želi da klanjamo se/štujemo kruh i vino kao božanske" (1378-1381).
Biblijski odgovor: Bog zabranjuje štovanje/klanjanje bilo kakvom predmetu, pa čak i onih koji predstavljaju Njega samoga, jer rukotvorina nema Duha (Iz 20,4-5; Iz 42, )
Bog u cijeloj Bibliji itekako koristi materijalne predmete i rukotvorine da djeluje po njima. Sjetimo se samo kulta opisanog u Levitskom zakoniku, kako je Bog ogradio svoje materijalne svetinje na zemlji, i izričito rekao: štujte moje svetinje" (Lev 19, 30)Dakle, ako Bog zahtijeva čašćenje onoga što je bilo samo slika i sjena Kristova, koliko neće više tražiti pravo klanjanje nečemu što je On sam izričito identificirao sa sobom!
Da li Biblija nalaže štovanje samo Boga? "Poštuj oca svoga i majku svoju" (Izl 20, 12; Pnz 5, 16; Lk 18, 20; Ef 6, 2-3). "Poštuj lice starca" (Lev 19, 32). "Starješine koji dobro upravljaju..treba smatrati dostojnima dvostruke časti" ( 1 Tim 5, 17). "Sve poštujte, braću ljubite, Boga se bojte, kralja častite" ( 1 Pt 2, 17). Ovo doduše nisu predmeti, no ipak u Bibliji nije samo Bog predmet čašćenja, jednako kao što djeluje, kako rekosmo, preko mnogih rukotvorina.
3. "Na posljednjoj večeri prinesena je prava žrtva. Tada je Kristova krv prolivena u kalež za naše grijehe" (610-611, 621, 1339).
Biblijski odgovor: Posljednja večera je zapravo bilo pashalno jelo. Kristova se krv prolila za naše grijehe na križu (1 Pt 2,24).
Ovdje se vidi svojevrsna plitkost u tumačenju od strane autora. O stvarnom žrtvenom karakteru euharistije možete pročitati ovdje-to je očevidna biblijska činjenica. Zato govor o tome ovdje neću ponavljati, no već reći da je židovska pasha nešto obično, a kamoli da je Isus u ključnom trenutku svetkovao, eto, običnu pashu bez ikakvog dubljeg značenja, jeste u najmanju ruku neozbiljno.
Jedno je sigurno-Biblija se ne tumači citiranjem redaka analize teksta i značenja. Može se, dakako, učiniti i tako, no onda dobivamo "biblijske istine", koje u stvarnosti nisu biblijske. A ni istinite.
|
- 13:55 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
02.12.2008., utorak
James Akin: Granice opraštanja
Donosimo ovo razmišljanje u prijevodu brata Vibora, čije potresno svjedočanstvo možete pročitati ovdje:
Svake godine povijest palog čovječanstva broji grijehe, male i velike. Kada su oni počinjeni protiv nas, postavlja se pitanje opraštanja, pošto je Isus jasno rekao da moramo biti voljni oprostiti.
Prethodne dvije godine svjedoče posebno gnusne zločine. Godina 2001. vidjela je terorističke napade, a 2002. bilježi skandale svećenika seksualnih zlostavljača. Kao posljedica svakog od njih, ljudi dublje promišljaju temu opraštanja.
Sjećam se, u danima koji su slijedili odmah nakon 11. rujna (teroristički napad na Twin tower u NY), ljudi su zvali Catholic Answers Live zbunjeni jer su im njihovi svećenici govorili da SAD ne smiju uzvratiti teroristima zbog kršćanske dužnosti opraštanja.
Nakon što je seksualni skandal pukao, bilo je mnogih – čak i onih koji sami nisu bili zlostavljani – koji su se galameći deklarirali da oni to "nikad ne mogu oprostiti", - zlostavljačima svećenicima zbog onog što su učinili.
Nešto je krivo sa oba ova stajališta o opraštanju. Ovo drugo odražava previše ljudsku tendenciju ne oprostiti bez obzira na okolnosti. To je stav prema kojem je upućeno Kristovo učenje o opraštanju.
Prvi stav odražava suprotan ekstrem, insistirajući na svim oblicima opraštanja bez obzira na okolnosti. Premda ovaj stav hiper-opraštanja zahtijeva da se zaogrne u Kristovo naučavanja, u stvarnosti on ide znatno dalje od onog što Krist od nas traži i čak od onog što Bog sam čini.
Kristov najpoznatiji nalog koji traži opraštanje nalazi se u Očenašu: "Otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim" (Mt 6,12).
Da bi bilo sigurno da smo ovo shvatili, Isus izdvaja ovaj zahtijev za poseban komentar: "Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka" (Mt 6,14 – 15).
Znači to je to. Trebaš oprostiti ako hoćeš da tebi bude oprošteno.
Opraštanje i osjećaji
Ovo stvara hitno pitanje: što to znači oprostiti nekome? To je osjetljiva stvar jer ima stanovitih stvari koje općenito idu pod naziv opraštanja koje je nama teško ili nemoguće izvesti.
Na primjer, mi često mislimo za opraštanje ljudima u smislu ne biti ljut više na njih, imati topao pozitivan osjećaj prema njima. Kada mi kažemo ljudima da im opraštamo za ono što su učinili, često se smješimo i pokušavamo prenijeti dojam da i imamo tople osjećaje čak i kad još osjećamo ljutnju.
Pošto je naše opraštanje pred Bogom uvjetovano našom voljom da oprostimo drugima, osoba sa razumijevanjem opraštanja na osjećajnoj bazi može zaključiti da joj nije oprošteno od Boga dok nema ružičaste osjećaje o svima na svijetu. To će ju voditi do pokušaja da proizvede pozitivne osjećaje za druge. Kada ti osjećaji ne nadođu, može postati uplašena za svoje spasenje, emocionalno suha, frustrirana, ili čak ljuta na Boga što pridržava njeno spasenje vrsti osjećaja koje ima kad nema punu kontrolu nad njima. Ovdje leži očaj.
Ali opraštanje bazirano na osjećajima je pogrešno upravo zbog prethodna dva scenarija: mi nemamo punu kontrolu naših osjećaja.
Naravno, možemo utjecati na njih. Ako nas određena stvar naljuti, možemo probati razmišljati o nečem drugom. Možemo se upitati nešto poput "Je li to zaista tako strašno?" ili "Koje dobro može iz ovoga proizaći?" ili "Što mogu iz ovog naučiti?" staviti tu stvar u neku perspektivu.
Za ono što ne možemo kontrolirati nismo odgovorni. S obzirom da imamo samo indirektan utjecaj na naše osjećaje, možemo biti odgovorni za kako se trudimo ovladati njima ali ne za imati ih.
Srdžba i grijeh
Ljutnja nije griješna po sebi. U Efežanima 4,26 Pavao nam kaže, "Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom." Ali ovaj odlomak govori o našoj odgovornosti upravljanja našim osjećajima. Pavao ne misli da se doslovno trebamo riješiti srdžbe prije zalaza sunca. On misli nemojte ju hraniti. Neka prođe. Kao prije, to je nešto što ne možemo garantirati pošto samo možemo utjecati na naše osjećaje.
Pavao opominje "ljutite se" jer je ljutnja dio ljudske naravi. To nije tek nešto što smo naslijedili od Adama.Čak bi se i Isus razljutio (npr. Marko 3,5). Ljutnja je nešto što je Bog dizajnirao u nama, baš kao što je to kreirao i kod određenih drugih stvorova. Ona ima korisnu funkciju. Motivira nas da zaštitimo stvari koje trebaju biti zaštićene, bile one opipljive (kao obitelj) ili neopipljive (kao ugled).
Tako Toma Akvinski bilježi da "zlo može biti sadržano u srdžbi, , to jest kad je netko srdit, više ili manje koliko to razlog zahtijeva. Ali ako je netko srdit u skladu sa pravim razlogom, njegova je srdžba vrijedna poštovanja" (Summa Theologiae II-II: 158:1).
Srdžba i opraštanje
Problem je da mi često iskusimo previše srdžbe, ili zbog krivih stvari, i, motivirani srdžbom, možemo nepravedno nanijeti štetu prije nego pomoć. Pretjerivanje u srdžbi vodi nas da povrijedimo oboje, i sebe i druge.
Ako ljudi ne prakticiraju opraštanje – ako bi ostali ljuti za svaku pojedinu uvredu iz prošlosti i zahtijevali potpunu nadoknadu za svaku od njih – društvo bi se raspalo. Ljudi ne bi bili u stanju raditi zajedno. Društvo bitno ovisi o količini opraštanja, o "puštanju stvari" zbog funkcioniranja, i pojedinci koji ne pokazuju nužnu razinu opraštanja završavaju izolirani od drugih.
Posljedično, mi trebamo umanjivati naš bijes, ne reagirati po njemu. To je dio koji je uključen u opraštanje osobi. Znači voljnost pustiti da nas prođe bijes koji je netko u nama pobudio, čak i ako će trebati neko vrijeme prije nego osjećaji odu. To je često ono što tražimo kada molimo druge da nam oproste: da budu spremni pustiti da srdžba ode.
Što opraštanje nije
Naravno, da je ono što bi mi zaista voljeli u dobivanju nečijeg oproštenje je da stvari budu kao da ih nikada nismo uvrijedili. Htjeli bismo da stvari budu točno kao što su prije bile.
To se neće dogoditi. Čak i ako nečiji povrijeđeni osjećaji o nama odu, razbor može diktirati da se ljudi prema nama ne ophode točno na isti način. Naročito se to odnosi na slučaj kada smo prekršili nečije povjerenje.
Razmotrite krajnosti koje smo ranije spomenuli: ako je netko terorist ili pedofil – koliko god se on kajao – jednostavno ne može se s njim ophoditi kao da nikad nije počinio svoje zločine.
Većina nas ni približno nije počinila takve zločine, ali princip i dalje vrijedi. Mi to doživljavamo u našem općenju s drugima. Ako je netko prekršio naše povjerenje, mi možemo biti u stanju odljutiti se, ali to ne znači da ćemo mu opet vjerovati. Naše će se povjerenje sada trebati steći.
Tako opraštanje nekom ne znači s njim se ophoditi kao da oni nisu nikad sagriješili. To bi zahtijevalo od nas da se odreknemo našeg razuma jednako kao i naše ljutnje.
Crkva potvrđuje ovo načelo. U svojoj enciklici Dives in Misericordia, Ivan Pavao II. primjećuje da "zahtjev praštanja ne otpisuje objektivne zahtjeve pravde….ni u jednom odjeljku evanđeoske poruke praštanje, ili milosrđe kao njegov izvor, ne znači oprost prema zlu, prema sablaznima, prema povredama ili uvredama. U svakom slučaju, nadoknada za zlo ili sablazan, kompenzacija povrede, ili zadovoljština za uvredu su uvjeti opraštanja" (DM 14).
Preventivno praštanje?
Mi nismo obavezni oprostiti ljudima koji to ne žele. To je jedan od najvećih kamena spoticanja koje ljudi imaju što se tiče ove teme. Ljudi se tako često bombardiralo "bezuvjetnim" praštanjem i ljubavlju da se oni osjećaju obvezni nekome oprostiti čak prije nego se osoba pokajala. Čak ponekad oni onom koji se ne kaje kažu da su mu unaprijed oprostili (što osobi koja se nije pokajala ide na živce).
Ovo nije ono što se od nas zahtijeva
Pogledajte Luku 17, 3 – 4, gdje Isus kaže, "Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: 'Žao mi je!', oprosti mu."
Primjetite da Isus kaže ako se obrati, ne bezuvjetno da li to učinio ili ne. Isus također predviđa da se osoba vraća i priznaje da je pogriješila.
A posljedica? Ako se netko nije pokajao, ne trebate mu oprostiti.
Ako mu ipak oprostite, to vam može ići u zasluge, ukoliko to nema loš učinak (npr. poticanje budućeg lošeg ponašanja). Ali se od nas ne zahtijeva da mi oprostimo osobi.
Ovo može neke ljude šokirati samo tako. Moguće je da su tako često čuli o bezuvjetnom opraštanju i ljubavi da ideja o nesveobuhvatnom opraštanju svima njima zvuči neduhovno. Čak mogu upitati, "Ali ne bi li bilo duhovnije da svima oprostimo?"
Simpatičan mi je ovaj argument, ali na to postoji protuodgovor od četiri riječi: Bog im ne oprašta.
Nije svima oprošteno. Inače bismo svi hodali unaokolo u stanju milosti sve vrijeme i ne bi bilo potrebe kajanja da bismo postigli spasenje. Bog ne voli da ljudima ne bude oprošteno, i voljan je svima oprostiti, ali nije voljan prisiljavati na to ljude koji to ne žele. Ako su ljudi nepokajani za ono što znaju da je grešno, nije im oprošteno.
Isus je umro jednom i za sve da plati cijenu dovoljnu da izbriše grijehe naših života, ali Bog ne primjenjuje svoje oproštenje za nas na način jednom i zauvijek. Oprašta nam ako se kajemo. Zato mi i nastavljamo moliti "otpusti nam duge naše," jer redovito imamo nove grijehe za koje se trebamo kajati – neke lake i neke teške, ali za sve trebamo oproštenje.
Ako Bog ne oprašta nepokajanima, i nije u redu reći ljudima da oni trebaju oprostiti, što se onda od nas traži?
Što opraštanje jest
Isus nas poziva da budemo kao Bog u iskazivanju milosrđa "da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima" (Mt 5,45). Kako onda Bog oprašta?
Sveto Pismo nam kaže da On "hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine" (1 Tim 2,4) i da On "neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju" (2 Pt 3,9).
Mi bi trebali imati isti stav. Trebali bi htjeti dobrobit svake duše, čak i onih najzlijih. Bez obzira tko su oni ili što su učinili, mi trebamo htjeti njihovo krajnje dobro, koje je spasenje kroz pokajanje.
Što ako se oni ne kaju?
Netko se može nadati da oni nisu krivi za svoja djela i tako mogu biti spašeni, da su bili pogođeni mentalnim neredom, pod intenzivnim pritiskom, neznanjem, indoktrinirani, ili nečim što je naudilo njihovom rasuđivanju da oni nisu bili odgovorni za svoja djela u vrijeme kad su ih počinili.
A što ako su bili odgovorni?
Možemo se nadati da su dovedeni do pokajanja. Zapravo, mi se čak trebamo tome nadati za one koji nisu bili odgovorni za svoja djela. Ali da bi se došlo do pokajanja često iziskuje trpljenje posljedica grijeha dotičnog pojedinca.
Ovo je mjesto za pravednički gnjev. Često je rečeno da je gnjev želja za osvetom (usp. Sveti Toma II-II: 158:1). Ovo ispada malo žešće nego što bi to mnogi danas rekli, ali gnjev uključuje žudnju da povrijeditelj iskusi posljedice svoga grijeha. Bez ove žudnje, osjećaj bi bio nešto manje od srdžbe, nešto poput jednostavnog nezadovoljstva.
Srdžba je pravednička – u skladu sa pravdom – ako je još fundamentalno upravljena prema dobru. Tako netko može željeti da osoba iskusi posljedice svojih povreda da dovoljno shvati kako je povrijedila druge, i pouči ga da to ne učini ubuduće.
Kako god, "ako zahtijeva kaznu onoga tko ju ne zaslužuje, ili preko njegovih zasluga, ili opet protivno redu propisanog zakona, ili da nije sa ispravnim ciljem – samo održavanje pravde i ispravak pogrešaka – onda će zahtjev srdžbe biti grešan" (u istom djelu.,2).
Nama je tako lako u našem palom stanju upasti u grešnu srdžbu protiv koje nas Pismo opetovano upozorava, ali ljutnja služi fundamentalnoj svrsi.
Ako se osoba na koju smo srditi pokaje, tada se pojavljuje obveza opraštanja. To znači da mi moramo biti voljni ostaviti našu srdžbu jer ju ta osoba više ne zaslužuje. Možemo ju još povremeno osjećati, i čak bi se savjetovalo da mu se da do znanja da se podcrta lekcija koju treba naučiti. Ali mi trebamo upravljati našim emocijama tako da nas srdžba prođe, koliko god možemo, potičući ju da nestane.
A što ako se osoba ne pokaje nakon što je sve rečeno i poduzeto?
Do neke točke trebamo pustiti da naš osjećaj srditosti izblijedi, ne zbog njegove već naše koristi. Nije za nas dobro da ostanemo srditi, i to nas izlaže iskušenju da sagriješimo. U konačnici, trebamo se ostaviti osjećaja srdžbe i nastaviti sa životom. Često tako trebamo postupiti čak i kad se osoba ne pokaje.
Ali za samu osobu što se trebamo nadati? Sa žaljenjem, shvaćamo da je prikladno da dobije što je izabrala, čak i ako je to pakao. To je, nakon svega, Božje stajalište prema onima koji radije biraju smrt nego život.
Jimmy Akin, This Rock br. 7 studeni 2003,
|
- 17:10 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
