15.08.2009., subota
Protestantzg: Kada protestantski moralizator pljuje po vlastitoj djevojci na internetu, njoj iza leđa..
U nekoliko prethodnih postova smo se bavili raskrinkavanjem protestantske stranice gotquestions.org. Usprkos svoj količini netočnosti, laži, krivih prikazivanja, obmana, dvostrukih logika i sl., ova stranica je još uvijek zadržala, ako ništa drugo, mjeru poštovanja i dobrog ukusa. To se međutim, ne može reći za protestantzg.blog.hr. Autor toga bloga, kojim ću se baviti neko vrijeme, ne preza ni od vulgarnog vokabulara, ni od izmišljotina, ni od lažnog prikazivanja Katoličke Crkve. A sve to pod maskom pobožnosti i dubokog kršćanstva. Jedan karakterističan primjer jeste i ovaj tekst:
Što da se kaže o ovome? Bez sumnje, prva karakteristika ovog, kao i drugih tekstova, jeste potpuno ignoriranje nauka Katoličke Crkve, koja je apsolutno, danas u svijetu, jedina zaštitnica kršćanskog seksualnog morala, za razliku od njegovih “biblijskih crkava”, koje su skoro univerzalno odbacile sakramentalnost braka, a mnoge od njih prihvatile razvod, kontracepciju, pa čak i pobačaj kao moralnu opciju. Danas, još jedini Katolička Crkva čvrsto stoji na načelima Biblije i Isusova evanđelja po ovom pitanju.
Druga stvar, koja upada u oči, jeste neprestano generaliziranje katolika, kao da su sve katolkinje maltene prostitutke. Nitko ne tvrdi da nema grešnih pojedinaca, bilo ih je, i uvijek će ih biti, ali umjesto navještaja evanđelja tim ženama, činiti ovakve stvari? To je isto kao da je Isus Krist sve pravovjerne židovke svoga vremena proglasio bludnicama. No, autor očito nije previše zainteresiran za nasljedovanje Isusa Krista, preče mu je propagirati vlastitu ideologiju mržnje.
Uostalom, tko kaže da su sve protestantkinje/adventistkinje čiste na tom području. Dakle, Mariji, majci Bogočovjeka ćeš odricati bezgrešnost, a svojim istomišljenicama prišivati?
Da je to tako, vidi se i iz tvrdnje da su čak i one katolkinje koje drže do morala i Krista, za njega jednostavno zadrte. Drugim riječima, ne možeš biti istovremeno katolik i pozitivac. Samim time što pripadaš Katoličkoj Crkvi, ti si kriv, kao god okrenuo, kriv si. Možeš biti Isusov srcem i dušom, kriv si. Na njegovu žalost, Krist ne prosuđuje ljude na takav način, i nije vršio fašističku segregaciju ovakvog tipa.
Živo me zanima kako bi njegova djevojka reagirala da vidi kako je vlastiti „dragi“ na internetu, pred bezbrojnim potencijalnim i stvarnim čitateljstvom, proglašava bludnicom i pogankom. Naravno, ništa ne govori o molitvi za nju, svjedočenju..ništa. no, sve i da govori o tome, postavljamo pitanje, tko ima pravo na ovakav način zloupotrebljavati tuđu privatnost, ljubav i povjerenje? Kakav to um mora biti, koji vlastite bližnje i njihove slabosti koristi za ovakvu propagandu? Naravno, to mu neće smetati u revnom moraliziranju i degradiranju svih različitih od njega, kao i u sustavnom širenju mržnje.
Drage katolkinje, sjetite se ovoga kada vam sljedeći puta „misionari“ dođu „navještati Evanđelje“ na vrata. Sjetite se što zapravo misle o vama, i kakve planove imaju sa vama.
|
- 20:30 -
Komentari (42) -
Isprintaj -
#
11.08.2009., utorak
GotQuestions: Što kaže Biblija o djevici Mariji? (puno, samo protestantizam ne sluša)
Poštovani čitatelji, nakon što smo u prethodna dva posta oborili stavove o Bibliji kao jedinom autoritetu, i nakon što smo dokazali da su protestanti osakatili Bibliju, izbacujući knjige koje su oduvijek bile u njoj, pozabavit ćemo se malo sa Blaženom Djevicom Marijom, Presvetom Bogorodicom. Nauk i crkvena praksa o njoj su veliki kamen spoticanja i protestantima i sektama, koji smatraju da je to sve nebiblijski, no kao što ona sama kaže ( link )upravo su u Bibliji spomenute sve stvari vezane uz nju. Zato, draga kršćanska protestantska braćo, čitajte, i uviđajte, jer mnogo vaše subraće diljem svijeta shvaća polako svoje promašaje, i prihvaća Mariju kao svoju duhovnu Majku ( link )
Pitanje: Što kaže Biblija o djevici Mariji?
Odgovor: Marija, Isusova majka, bila je žena koju je Bog opisao kao »milosti punu« (Luka 1,28). Izraz »milosti puna« dolazi iz samo jedne grčke riječi, koja u suštini znači »obilje milosti«. Marija je primila Božju milost. Milost je »nezaslužena blagonaklonost«, a to znači da je ona nešto što primamo unatoč tome što to ne zaslužujemo. Marija je trebala milost od Boga, baš kao i mi ostali. Marija je i sama shvaćala tu činjenicu, kao što vidimo u Luki 1,47: »…duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome…« Marija je znala da joj je potrebno spasenje, odnosno da joj je potreban Bog kao njezin Spasitelj. Biblija nigdje ne kaže da je Marija bila bilo što drugo osim obične žene koju je Bog odlučio upotrijebiti na izniman način. Istina, Marija je bila pravedna žena kojoj je Bog iskazao blagonaklonost (milost) (Luka 1,27-28). U isto vrijeme, Marija je bila grješno ljudsko biće baš kao svi ostali, i trebala je Isusa Krista kao svoga Spasitelja, baš kao i svi ostali (Propovjednik 7,20; Rimljanima 3,23; 6,23 1. Ivanova 1,8).
Marija nije bila »bezgrješno začeta« – nema biblijskog razloga zašto bismo vjerovali da Marijino rođenje nije bilo normalno ljudsko rođenje. Marija je bila djevica kada je rodila Isusa (Luka 1,34-38), ali ideja o Marijinom vječnom djevičanstvu ne potječe iz Biblije. U Mateju 1,25, gdje se govori o Josipu, kaže: »I ne upozna je DOK ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus« (Duda/Fućak). Riječ »dok« jasno naznačuje da su Josip i Marija imali spolne odnose nakon Isusova rođenja. Josip i Marija imali su nekoliko djece nakon Isusova rođenja. Isus je imao četiri polubrata: Jakova, Josipa, Šimuna i Judu (Matej 13,55). Nadalje, imao je i polusestre premda ne znamo ni kako su se zvale ni koliko ih je bilo (Matej 13,55-56). Bog je blagoslovio Mariju i iskazao joj milost tako što joj je dao nekoliko djece, što je u toj kulturi bio najjasniji pokazatelj da je Bog blagoslovio neku ženu.
Ovdje nam autor gotquestiona želi sugerirati da Katolička Crkva Mariji pripisuje božanska svojstva, kao da je ona sama sebi dostatna i kao da je ona neki neovisan lik uz Boga. To je mit koji se i ovdje na internetu širi po forumima, blogovima i stranicama. Nažalost, katolički nauk o Mariji se svugdje prikazuje uglavnom krivo; niti dotični gotquestion nije iznimka.
Mariju Biblija opisuje ponajprije kao ženu koja je začela i rodila Isusa, pravoga Boga, i pravoga čovjeka. Također, ona je to učinila svojom slobodnom voljom. Ako ozbiljno uzmemo u obzir činjenicu Isusova božanstva, kao i to da je naš Gospodin Isus temelj cijeloga Univerzuma, onda dolazimo do zaključka da je Marija odigrala presudnu ulogu u povijesti spasenja ljudskog roda. Jer, ako su proroci i naviještali dolazak Spasitelja, taj isti je stigao tek po Mariji, i to po njezinoj slobodnoj volji. Jer da nije tako, što onda reći? Da je Izaija ili Mojsije veći od One, po kojoj je Bog postao čovjekom? Ili, ako je Marija bila tek obični instrument u Božjim rukama, ako nije imala slobodne volje, onda je Bog očito počinio nasilje nad njom, ili ju prevario! No, Bog se ne služi nasiljem i prevarom kako mu protestanti pripisuju, već se njegova vječna Mudrost i Moć očituju upravo u tome što je bio kadar stvoriti ženu koja će biti spremna reći njemu „da“ uime cijelog čovječanstva. Čovjek je stvoren kao Božji partner, kao onaj koji slobodnom voljom služi Bogu, a ne da mu robuje. Marija na najpotpuniji način ostvaruje taj temeljni smisao ljudskog postojanja. Kako god okrenemo stvari, da nije bilo Marije, ne bi bilo niti Krista!
Tek sada, kad smo rastumačili temeljne postavke, možemo prijeći na konkretne izraze o Mariji. Autor kaže kako je Marija od strane anđela nazvana „milosti puna“. Ovaj izraz nije baš najsretnije preveden na hrvatski jezik, jer „kecharitomene“ je na grčkom gerund (glagolska imenica), koja znači Milostipuna. Dakle, Mariji je Milost vlastito ime, a znamo da u Bibliji ime izražava bit osobe. Dakle, Marija je u svojoj biti sama milost, i nikada niti jedno drugo stvorenje nije u Bibliji tako nazvano. Zašto je to tako? Protestantima se čini da Biblija to ne definira, no mi ćemo dokazati suprotno, dok dođemo do teme o Marijinoj bezgrešnosti.
Ako autor kaže da je Marija bila obična grešnica, koju je Bog upotrijebio na izniman način, samim time tvrdi da je Isusov pojavak na Zemlji bio tek jedan od niza čudesnih događaja u Bibliji gdje se Bog služio grešnicima, što je apsurdno degradiranje Krista i Njegovog djela. Rušenje mariologije (nauke o Mariji) ruši kristologiju (nauku o Kristu).
Zatim, Katolička Crkva baš nigdje ne uči da je Marija spasila samu sebe, ili da joj nije bio potreban Spasitelj, kao što bi gotquestion htio da vjerujemo. Ona jednostavno kaže da je Mariju Bog spasio na malo drukčiji način, kako bi ju mogao upotrijebiti za djelo spasenja ljudskog roda-to kaže u svjetlu sveg što smo gore izložili.
O Marijinom bezgrešnom začeću i vječnom djevičanstvu (biblijskim činjenicama!), biti će govora kada dođemo do dotičnih tema.
Kada je jedanput Isus govorio, neka žena iz mnoštva uzviknula je: »Blago utrobi koja te nosila i prsima koje si sisao« (Luka 11,27). Ovo je bila najbolja prilika da Isus obznani da je Marija zbilja dostojna štovanja i obožavanja. Međutim, što je Isus odgovorio? »Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je!« (Luka 11,28). Isusu je poslušnost Božjoj riječi bila VAŽNIJA nego biti žena koja ga je rodila. Nigdje u Svetom pismu Isus, ni itko drugi, Mariji ne upućuje bilo kakvo štovanje, slavu niti obožavanje. Elizabeta, Marijina rodica, pohvalila je Mariju u Luki 1,42-44, ali njezina hvala temeljila se na činjenici što će Marija roditi Isusa, a ne zbog neke Mariji prirođene slave.
Marija je bila kod križa kada je Isus umro (Ivan 19,25). Marija je bila s apostolima na dan Pedesetnice (Djela 1,14). Međutim, iza Djela 1 više ju se ne spominje. Apostoli joj nigdje ne daju istaknutu ulogu. Marijina smrt nije zapisana u Bibliji. Ne piše ništa o njezinu uznesenju na Nebo, kao ni o bilo kakvoj njezinoj tamošnjoj uzvišenoj ulozi. Mariju trebamo poštivati kao Isusovu zemaljsku majku , ali nije dostojna slavljenja ili štovanja. Biblija nigdje ne kaže da Marija može čuti naše molitve, niti da može posredovati za nas pred Bogom. Isus je naš jedini zastupnik i posrednik na Nebu (1. Timoteju 2,5). Kada bismo joj ponudili štovanje, obožavanje ili molitve, Marija bi odgovorila jednako kao anđeli: »Štujte Boga!« (Otkrivenje 19,10; 22,9). Marija nam daje dobar primjer, jer svoje štovanje, obožavanje i slavljenje upućuje jedino Bogu: »Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je ime sveto« (Luka 1,46-49).
Autor GotQuestionsa tvrdi da Isus proglašava blaženijim vršitelje Božje Riječi od Marije, no pritom je previdio jednu važnu stvar: Marija i jeste velika upravo po tome što je saslušala, prihvatila i izvršila Božju riječ. Apsolutna Božja Riječ, Krist, se nastanila u njoj, po njoj postala čovjek, tako da nema ni evanđelja ni Isusova djela bez njezinog vršenja Božje riječi. Ako su slušatelji i vršitelji Božje riječi blaženi, oni su to mogli postati jedino po Mariji koja je to omogućila, drugim riječima, Isus ovdje neizravno proglašava upravo Mariju najblaženijom.
Dalje kaže, kako se Mariji nigdje u Bibliji ne upućuje slavljenje, štovanje niti obožavanje. Obožavanje se ne upućuje, jer to brani i Katolička Crkva-ovo je još jedan podli pokušaj da se krivotvori nauk katoličke Crkve. Na njegovu žalost, upravo su anđeo i Elizabeta upravili štovanje Mariji.
U vezi anđelova i Elizabetina pozdrava Mariji, kao i Marijine prisutnosti pod križem i na dan Pedesetnice, vidimo da te događaje autor želi prikazati kao sporedne i nevažne. Međutim, on time oskvrnjuje Božju riječ, Bibliju. U Bibliji nema ništa nevažno, pogotovo ne u Novom zavjetu. Evanđelisti ne opisuju detaljno svaki dan Isusova života, i života prve Crkve, već od toga svega izlučuju ključne događaje, važne za život Crkve, i upućene svim kršćanima do kraja svijeta. Drugim riječima, od ako je sveti pisac od svih tisuća događaja u životu Marije i Isusa izabrao ovih par (Elizabetin pozdrav, prisustvo pod križem, na Pedesetnicu), onda je s time želio reći da su ovi događaji jedni od ključnih, važnih za život Crkve, i upućeni svim kršćanima do kraja svijeta. To znači da ovo nisu bili sporedni pozdravi i anegdote, već činjenice Marijinog duhovnog majčinstva i štovanja, koje su ključne za Crkvu za sve vrijeme!
Nije istina da se Mariju nakon Dj 1 više ne spominje, jer ju se spominje u Otk 12 u nebeskoj slavi, kao niti jedno drugo stvorenje. Sveti (i Marija) su poslije smrti itekako svjesni stanja na Zemlji, i posreduju, no o tome ćemo više na sljedećim temama, jednako kao što ćemo sistematski progovoriti o biblijskom utemeljenju štovanja Marije i svetih. Tema o Mariji, o teoriji i praksi vezanoj uz nju, ima nekoliko na gotquestionu, zato nećemo ovdje sistematski o svemu, već sažimamo osnovne stvari.
Na kraju, nije nebitno za reći da Marija izriče za sebe proroštvo da će je blaženom zvati svi naraštaji, no to proroštvo ispunjaju jedino katolici, pravoslavni i staroistočnjaci, protestanti („biblijski kršćani“) ne.
Dragi protestanti, u svjetlu gornjega, počnite vršiti nauk Pisma!
|
- 15:32 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
06.08.2009., četvrtak
GotQuestions: Što su to apokrifne / deuterokanonske knjige? Pripadaju li apokrifne / deuterokanonske knjige u Bibliju?
Nakon što smo se u prethodnom postu pozabavili naukom o „sola scriptura“, naukom da je samo Sveto Pismo jedino pravilo vjere i autoritet, i nakon što smo dokazali da je to antibiblijska doktrina, sada ćemo prijeći na problem tzv.deuterokanonskih knjiga. Njime se želi dokazati da je Katolička Crkva nadodavala Bibliji spise koji nisu nadahnuti od Boga, da bi opravdala neke svoje nauke, za koje protestanti drže da su nebiblijske. Članak o tome je na gotquestionu, kojeg obrađujemo, veoma kratak, zato ćemo ga prvo donijeti u cijelosti, a nakon njega iznijeti svoj komentar:
Pitanje: Što su to apokrifne / deuterokanonske knjige? Pripadaju li apokrifne / deuterokanonske knjige u Bibliju?
Odgovor: Rimokatoličke Biblije imaju nekoliko knjiga više u Starom zavjetu od protestantskih Biblija. Te knjige nazivaju se apokrifima ili deuterokanonskim knjigama. Riječ »apokrif« znači »sakriven«, dok riječ »deuterokanon« znači »drugi kanon«. Apokrifne / deuterokanonske knjige u suštini su napisane u razdoblju između Staroga i Novoga zavjeta (međuzavjetno razdoblje). Te knjige su: 1. Ezdrina, 2. Ezdrina, Tobija, Judita, Mudrost Salomonova, Sirah, Baruh, Jeremijino pismo, Manašeova molitva, 1. Makabejcima, 2. Makabejcima i dodaci biblijskim knjigama o Ester i Danielu.
Izraelska nacija prema apokrifnim / deuterokanonskim knjigama postupala je s poštovanjem, ali nikada ih nisu prihvatili kao knjige koje pripadaju u hebrejsku Bibliju. Rana kršćanska crkva raspravljala je o statusu apokrifnih / deuterokanonskih knjiga, ali veoma mali broj ranih kršćana je vjerovao da pripadaju kanonu Svetoga pisma. Novi zavjet starozavjetne knjige citira na stotine puta, ali nigdje ne citira niti aludira na bilo koju apokrifnu / deuterokanonsku knjigu. Štoviše, u apokrifnim / deuterokanonskim knjigama postoje mnoge dokazane pogreške i protuslovlja.
Apokrifne / deuterokanonske knjige uče mnogo toga što nije istinito niti povijesno točno. Premda su mnogi katolici i prije prihvaćali apokrifne / deuterokanonske knjige, Rimokatolička crkva u svoje Biblije apokrifne / deuterokanonske knjige službeno je dodala sredinom 16. stoljeća, ponajpače kao reakcija na protestantsku reformaciju. Apokrifne / deuterokanonske knjige podupiru neka rimokatolička učenja i običaje koji se ne slažu s Biblijom. Primjerice, molitve za mrtve, umoljavanje »svetaca« na nebu da se mole za njih, štovanje anđela i okajavanje grijeha »davanjem milostinje«. Neki dijelovi apokrifnih / deuterokanonskih knjiga istiniti su i točni. Međutim, zbog povijesno-teoloških pogrešaka, knjige trebamo smatrati pogrešivim povijesnim i religijskim dokumentima, a ne nadahnutom i autoritativnom Božjom riječi.
Kao prethodni, i ovaj članak se prosječnom čitatelju može učiniti veoma uvjerljiv, no kada ga krenemo dublje analizirati, uvidjet ćemo da je, poput ostalih, pun netočnosti, krivih prikaza, pojednostavljivanja, i potpuno nelogičnih i neargumentiranih zaključaka.
1. Istina jeste da katolici sporne knjige zovu deuterokanonskim, a protestanti apokrifima, no iz navedenog popisa knjiga se vidi da autor očito nikada nije otvorio katoličku Bibliju. Od knjiga koje je autor naveo, u katoličkoj Bibliji nema niti 1. i 2. Ezrine, niti Manašeove molitve, dok je Jeremijino pismo dio proroka Baruha. Dakle, u katoličkoj Bibliji se nalaze sljedeće deuterokanonske knjige: Tobija, Judita, Sirah, Baruh, Mudrost, 1. o Makabejcima, 2. Makabejcima i dodaci Esteri i Danielu. Kako autor gotquestiona može pisati o nekoj materiji, a zapravo i ne zna što u nju spada (da i ne spominjem kako te knjige imaju i pravoslavni, te da Stari zavjet traje do Krista)?
2. Autor nadalje kaže, kako je Katolička Crkva sporne knjige nadodala Bibliji, da opravda neke svoje nebiblijske nauke. Ako je to doista tako, zbog čega nije nadodala Bibliji još starozavjetnih, ali još više novozavjetnih apokrifa, koji puno jasnije ocrtavaju katolički nauk? Zbog čega nije nadodala starozavjetni apokrif, Život Adama i Eve, koji opisuje da se duše spašavaju iz čistilišta molitvama živih ljudi, ili novozavjetna Djela Pavla i Tekle, gdje se tvrdi to isto, i potiče na molitvu za umrle? S druge strane, deuterokanon sadrži eksplicitno osudu nekih praksi, koja po autorovoj logici ne bi trebala odgovarati katoličkoj nauci, npr., osudu izrade likova (Mudr 13, 10-14, 21; Jeremijino pismo). Čemu, dakle, dvostruka logika?
3. Jedna teška neistina, koja se provlači kroz većinu protestantskih foruma i stranica, jeste ta, da Židovi nisu ubrajali deuterokanon u svoje Pismo. Evo o čemu se zapravo radi: Židovi sve do kraja I.st.nisu imali ujednačen kanon (popis knjiga) Staroga zavjeta. Različite židovske frakcije razilazile su se oko toga, i nije bilo centralnog autoriteta koji bi razriješio to pitanje. Tako su saduceji, svećenička klasa i njezini pristaše u Jeruzalemu, prihvaćali samo Mojsijevo Petoknjižje-Toru (Post, Izl, Lev, Br, Pnz) kao Sveto pismo. Farizeji u Palestini su prihvaćali kraći kanon, bez deuterokanonskih knjiga, kakav danas imaju židovi i protestanti. Židovska dijaspora uz obale Mediterana, imala je vlastiti prijevod Pisma na grčki (tzv. Septuagintu-LXX), koji je sadržavao i deuterokanon. Napokon, neke židovske sekte, poput esena, Pismu su dodale i neke druge apokrife i svoje spise. Drugim riječima, Crkva Kristova, katolička, kada je nastala, zatekla je nekoliko ponuđenih kanona, i vođena Duhom Svetim, i Kristovom vlašću, opredjelila se za kanon dijaspore, koji je sadržavao deuterokanonske knjige. Kada su Židovi nakon 70.god.ostali bez Hrama, i države, počeli su se okupljati oko svetih spisa, trebalo je ujednačiti kanon. Saducejski je bio premalen, a i ta frakcija je ionako nestala. S druge strane, Septuaginta je postala kršćanska knjiga, i rabini (farizeji!) su na sinodi u Jamniji oko 96.god.odlučili da njihov hebrejskoaramejski kraći kanon postane kanon Židova. S te strane gledano, autora gotquestiona, čini se, više obvezuju odluke sinode rabina, koji su osudili kršćanstvo, nego odluke kršćanske Crkve.
4. Ovdje treba spomenuti da Židovi nikada nisu bili narod „sola scriptura“, jer su pored Pisma, imali i Predaju, koja je uključivala i današnji deuterokanon, i brojne apokrife. Čak i farizeji i današnji židovi, koji ne broje deuterokanon u Pismo, smatraju ga jednim od izvora vjere, a nipošto nečim odbačenim i krivovjernim-posljednji primjer je molitvenik zagrebačke židovske općine nadrabina Freibergera iz 1938.
5. Također, nije istina da su samo neki rani kršćani prihvaćali deuterokanon. Rani kršćani su se služili Septuagintom židovske dijaspore, a ona je sadržavala deuterokanon. Citiraju ga mnogi autori i spisi, već od I.st.: Didahe citira Sir 1, 28; 4, 31, Klementova poslanica Korinćanima citira Mudr 12, 12, Hipolit komentira priču o Suzani iz Dn 13, Augustin se poziva na molitvu za mrtve iz 2 Mak 12, 43, Apostolske konstitucije spominju Juditu kao proročicu, Irenej citira Mudrost. Potpuni kanon Pisma zapisan je tek na koncilima u Rimu (382.), Hiponu (393.), Kartagi (397.) te u spisima Pape Inocenta I ( Pisma, 408.), prema tome, ako te knjige nisu važeće, nije važeći ni kanon cijele Biblije!
6. Također, definitivno je netočno da Novi zavjet nigdje ne citira deuterokanon. Heb 11, 35 su jasna aluzija na 2 Mak 7, 1-42; Lk 1, 52 na Sir 10, 14; Isusov govor u Iv 10 dogodio se na Blagdan posvete Hrama-Hanuku, o čemu čitamo u 1 Mak 4, 59 i 2 Mak 10, 5-8, Pavao u svojem razlaganju o spoznaji Boga putem prirodnih zakona u Rim 1, 19-20, jasno se nastavlja na Mudr 13, 1-9 i Sir 17, 8, dok se u opisu posljedica idolopoklonstva nadovezuje na Mudr 11, 15-16; 12, 23-27. Naposljetku i sam autor u članku o euharistiji priznaje da je euharistijski govor u Iv 6 aluzija na Sir 24,20-22. Pozivam vas da provjerite citate.
7. Nije istina da je Katolička Crkva dodala ove knjige u Bibliju na koncilu u Tridentu. Katolička Crkva je samo potvrdila standardni tradicionalni kanon, koji je formiran na gore opisan način, a kojeg je Luther pokušao osakatiti, izbacujući ne samo deuterokanon, već i neke protokanonske knjige. Upravo katolički kanon su stoljećima prepisivali redovnici, i upravo deuterokanonske knjige su izvršile priličan utjecaj na umjetnost i književnost, davno prije pojave reformacije.
8. Autor tvrdi da te knjige podupiru „neka katolička učenja i običaje koji nemaju veze sa Biblijom“. No, sve navedene stvari smo već prije potkrijepili citatima i tumačenjima iz protokanonskih knjiga, pa opet ne vjeruju. Uostalom, varaju se oni koji misle da se molitve za mrtve temelje samo na spornom citatu iz Makabejaca. Također, što se tiče „povijesnih netočnosti“, kada bismo na takav način išli secirati i redovne biblijske knjige, brzo bi pale. To samo dokazuje autorovo nepoznavanje dotične materije i književnih vrsta.
9. Napokon, ako cijenjeni autor već želi biti toliko „izvoran“, zbog čega ne usvoji kompletan židovski pogled na Sveto pismo? Ne zaboravimo, židovski Tanakh, i kršćanski Stari zavjet, nisu u potpunosti jedno te isto.
10. Na posljetku, predlažem da pogledate jednu zanimljivu raspravu sa našim dragim Pilgrimom:
Braćo protestanti, ne oduzimajte Bibliji, da vam se ne bi, po vašoj interpretaciji Otk 22, 19, oduzelo!
|
- 22:23 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
